Adamićevi svjedoci naziv je za kamene portrete riječkih građana koje je krajem 18. stoljeća dao izraditi i postaviti ispred svoje kuće na Fiumari Šimun Adamić. Ova galerija riječkog građanstva s kraja 18. stoljeća danas je vrijedan i interesantan spomenik kulturne baštine grada pogotovo ako se poznaje priča o njihovu nastanku. Šimun Adamić, veletrgovac duhanom i riječki veleposjednik, silno se obogatio spretnim ulaganjima u duhan i duhansku industriju. Priče koje su kružile uskoro su oko njegova bogatstva splele mrežu tajnovitosti, koja je svoje uporište našla u zavisti riječkih građana. Oko 1785. godine pronio se glas da je Šimun Adamić zatajio otkriće zakopanog blaga u crkvici Sv. Martina u Martinšćici, na kojoj su se upravo tada vršili građevinski radovi, a koje je postalo razlogom njegova naglog bogaćenja. Šimun Adamić je optužen da je zatajio državnom eraru dati određeni dio od ukupne vrijednosti nalaza. Optužbu je poduprlo četrnaest svjedoka koji su ga optužili za utaju blaga. Na temelju njihovog svedočanstva Šimun Adamić je optužen i zatvoren u komorski Kaštel u Crikvenici. Njegov dvadesetogodišnji sin Andrija Ljudevit već je tada pokazao svoju poduzetnost te je isposlovao i osobno otišao na audijenciju kod cara. Naredbom cara Josipa II. Šimun Adamić odmah je pušten iz zatvora s preporukom da mu se više ne smeta. Odmah po izlasku iz zatvora 1787. godine Adamić je započeo na najprometnijem mjestu u gradu, uz Rječinu, graditi obiteljsku kuću, a ispred nje, uz pločnik, dao je postaviti četrnaest stupića na kojima su bile isklesane glave četrnaest svjedoka – klevetnika, kako bi bili na javnu sramotu riječkom građanstvu i gostima.
